Seoska
Pitaše me da li volim velegradske večeri,
da li zvijezde sijaju drukčije, svečanije,
da li obučene su u raskošne ogrtače,
dok nemarno hodaju nebeskim hodnicima.
Pokušaše mi opisati ono što ja znam,
rekavši da velegrad dom je za stih,
da pozlati svaku napisanu riječ,
da bitno nije ljubiti, ta grad ljubi sam!
Slaviše pijanske večeri do zore,
udaše slobodu za svijetleče oči,
prodaše dragulj iz iskrene pjesme,
za dva- tri stiha o samoći.
Suviše pitanja postaviše,
a još više odgovora sami dadoše,
a ne znaše da moji putevi su oni
pješčani,
gdje galop konja nosi vjetar u naručju,
a potok umiva kamenje gdje mahovina stanuje,
da ljubih samo jednom, daleko,
od tragova velikog grada.
Ne pitaše kako je, slušati,
vozove što huče, tutnje i plaču,
kako je gledati mokre ulice ispunjene jadom,
što ljudske ga sudbine uklesaše suzama,
ne pitaše, kako je!
Ne pitaše ni da li neko ima tamo,
u tom gradu, da te voli, da ti priča,
da ti priča onako, kao što pričaju
stari, kad zapale lulu a dim se čini
topao, nježan i domaći.
Dimovi ovoga grada,
prijete, razaraju,
imaju oči što sjaje, žedne,
gladne za suzama, za nesrećama.
Pitali su sve, a ja stigla nisam,
da provjerim da li onaj potok,
ima isti šum, da li šuma izgleda
jednako nježna, jednako zelena,
da li se djeca još uvijek,
igraju na mom proplanku,
da li mladići i dalje puške sanjaju,
da li majka još uvijek jednako za mnom čezne.
Ne, ta pitanja ih nisu zanimala
